Milton Fridman ”Kapitalizam i sloboda ”

Milton Friedman ”Kapitalism and Freedom”

Knjiga M. Friedmana ”Kapitalizam i sloboda” objavljena je 1962 godine (II izdanje 1982. godine) u izdanju The University of Chicago Press

Prevedena je na srpski.

Izdavac  Global Book; Novi Sad

Prevod: Zoe Pavlovic  Redakcija prevoda i pogovor: dr Miroslav Prokopijevic

 

PLIVAJUĆI KURSEVI KAO REŠENJE SLOBODNOG TRŽIŠTA

Postoje samo dva mehanizma koji su u skladu sa slobodnim tržištem i slobodnom trgovinom. Jedan je potpuno automatski međunarodni zlatni standard. Kao što smo videli u prethodnom poglavlju, ovo nije ni izvodljivo ni poželjno. U svakom slučaju, ne možemo da ga usvojimo sami. Drugi je sisitem slobodnih plivajućih kurseva koje na tržištu određuju privatne transakcije bez državne intervencije. Ovo je pravi slobodnotržišni pandan monetarnom pravilu za koje se zalažem u prethodnom poglavlju. Ako ga ne usvojimo, neizbežno ćemo propustiti da proširimo područje slobodne trgovine, i pre ili kasnije bićemo uvučeni u nametanje dalekosežne direktne kontrole nad trgovinom. U ovoj kao i u drugim oblastima, uslovi mogu iznenada da se menjaju, kao što već čine. Možda ćemo uspeti da se ispetljamo iz teškoća u kojima se nalazimo dok ovo pišem (april 1962.), i da se nađemo u polžaju da imamo višak umesto deficita, da akumuliramo rezerve umesto da ih gubimo. Ako bude tako, ovo će samo značiti da će se druge države suočiti sa neophodnošću nametanja kontrole. Kad sam 1950. napisao članak kojim predlažem sistem plivajućih kurseva, to je bilo u kontekstu evropskih problema sa plaćanjem koji su pratili tadašnju navodnu "nestašicu dolara". Takav preokret je uvek moguć. Naravno, sama teškoća predviđanja kada i kako će se ove promene desiti je glavni argument za slobodno tržište. Naš problem nije da "rešimo" neki problem platnog bilansa, već onaj određeni problem platnog bilansa koji će usvajanjem nekog mehanizma omogućiti silama slobodnog tržišta da obezbede brz, efikasan i automatski odgovor na promene u uslovima koji utiču na međunarodnu trgovinu.

Iako slobodno plivajući kursevi izgledaju kao prikladan mehanizam slobodnog tržišta, njih podržava samo mali broj liberala, većinom ekonomista, a protiv njih su mnogi liberali koji odbacuju državnu intervenciju i državno određivanje cena u skoro svakoj drugoj oblasti. Zašto je to tako? Jedan razlog jeste jednostavno tiranija statusa quo. Drugi razlog jeste brkanje stvarnog zlatnog standarda i pseudozlatnog standarda. Pod stvarnim zlatnim standardom, cene raznih nacionalnih valuta u odnosu jedne prema drugoj bile bi vrlo krute, jer bi različite valute bile prosto različita imena za različite količine zlata. Lako je napraviti grešku ako pretpostavimo da možemo dobiti suštinu pravog zlatnog standarda prostim usvajanjem nekog oblika nominalnog poštovanja zlata - usvajanjem pseudozlatnog standarda u okviru koga su cene različitih nacionalnih valuta u odnosu jedne prema drugoj krute samo zato što su to zakovane cene na kruto uređenom tržištu. Treći razlog je neizbežna tendencija ljudi da budu za slobodno tržište za svakog drugog, dok za sebe smatraju da zaslužuju poseban tretman. Ovo se naročito tiče bankara u pogledu deviznih kurseva. Oni vole da imaju zagarantovanu cenu. Štaviše, nisu im bliske tržišne tehnike koje bi nastale da bi se izašlo na kraj sa kolebanjima kurseva. Ne postoje firme koje bi se specijalizovale u špekulaciji i arbitraži na slobodnom tržištu za razmenu. Ovo je jedan način na koji se nameće tiranija statusa quo. U Kanadi, na primer, neki bankari su posle decenije slobodnog kursa koji im je dao različit status quo, bili na čelu onih koji su se zalagali za njegovo održavanje i koji su bili kako protiv veštačkog održavanja kursa tako i protiv vladine manipulacije kursom.

Važniji od svih drugih razloga, po mom mišljenju, jeste pogrešno tumačenje iskustva sa plivajućim kursevima nastalo zbog statističke greške , koja lako može da se vidi na jednom standardnom primeru. Arizona je očito najgore mesto u SAD za tuberkulozne osobe i nikome se ne preporučuje da ide tamo, jer je stopa smrtnosti od ove bolesti viša u Arizoni nego u svim drugim državama. Greška je u ovom slučaju jasno vidljiva. Manje je očigledna u vezi sa kursevima. Kad države zapadnu u ozbiljne finansijske teškoće zbog lošeg unutrašnjeg monetarnog upravljanja ili zbog bilo kojeg drugog razloga, one na kraju moraju da pribegnu plivajućim kursevima. Nikakva kontrola razmene ili direktna ograničenja trgovine nisu mogli da im omoguće fiksiranje kursa koji bi mnogo odstupao od ekonomske realnosti. Shodno tome, nesporna istina je da su plivajući kursevi često povezivani sa finansijskom i ekonomskom nestabilnošću – kao na primer, u hiperinflacijama ili drastičnim inflacijama kao što su one koje su se dešavale u mnogim južnoameričkim državama. Lako je zaključiti, kao što mnogi i jesu, da plivajući kursevi stvaraju ovu nestabilnost.

Biti za plivajuće kurseve ne znači biti za nestabilne kurseve. Kad podržavamo sistem slobodnih cena u zemlji, ovo ne podrazumeva da preferiramo sistem u kojem cene besne gore-dole. Mi želimo sistem u kojem cene mogu slobodno da se kreću, ali sistem u kojem su sile koje ih određuju dovoljno stabilne tako da se cene u stvari kreću u umerenom obimu. Isto ovo važi za sistem plivajućih kurseva. Krajnji cilj je svet u kojem kursevi, iako slobodno variraju, u stvari jesu veoma stabilni, jer su stabilne osnovne ekonomske politike i uslovi. Nestabilnost kurseva simptom je nestabilnosti u dubini ekonomske strukture. Eliminisanje ovog simptoma administrativnim zamrzavanjem kurseva ne leči ni jednu teškoću u njenoj osnovi i samo čini još bolnijim prilagođavanje realnim osnovama.

Političke mere neophodne za slobodno tržište u razmeni zlata i deviza

Možda vredina konkretan način izneti posledice ove rasprave detaljnim navođenjem mera za koje verujem da bi SAD trebalo da preduzmu kako bi unapredile slobodno tržište u razmeni zlata i deviza.

  1. SAD bi trebalo da obznane da se više ne obavezuju da kupuju ili prodaju zlato po bilo kojoj fiksnoj ceni.

  2. Treba da se ukinu sadašnji zakoni po kojima je protivzakonito da pojedinci poseduju ili prodaju zlato, tako da nema ograničenja cene po kojoj se zlato kupuje ili prodaje u odnosu na bilo koju drugu robu ili finansijsko sredstvo, uključujući nacionalne valute.

  3. Treba ukinuti sadašnji zakon koji predviđa da Sistem rezervi mora da čuva sertifikate o zlatu u visini 25% duga rezervi.

  4. Glavni problem u potpunom oslobađanju od programa subvencionisanja cene zlata i subvencionisanja cene žita jeste prelazni problem šta raditi sa nagomilanim vladinim zalihama. U oba slučaja, moj stav je da vlada odmah treba da povrati slobodno tržište uvođenjem koraka 1 i 2, i na kraju da se reši svih svojih zaliha. Međutim, verovatno bi bilo poželjno da se vlada postepeno reši svih svojih zaliha. Čini mi se da je za pšenicu pet godina dovoljno dug period, pa sam uvek bio za to vlada preuzme na sebe da se svake godine rešava jedne petine svojih zaliha. Ovo razdoblje izgleda da odgovara i za zlato. Stoga predlažem da država javnom licitacijom proda svoje zalihe zlata na slobodnom tržištu tokom petogodišnjeg perioda. Sa slobodnim tržištem zlata pojedinci će možda uvideti da su potvrde iz skladišta zlata korisnije nego samo zlato. Ako je tako, privatna inicijativa može svakako da obezbedi uslugu skladištenja zlata i izdavanja potvrda. Zašto bi skladištenje zlata i izdavanje skladišnih potvrda bilo nacionalizovana industrija?

  5. SAD bi takođe trebalo da obznane da neće proglasiti bilo kakav zvaničan kurs dolara prema ostalim valutama i da se neće upuštati ni u kakve špekulacije ili ostale aktivnosti radi uticanja na kurs. On bi se onda odredio na slobodnim tržištima.

  6. Ove mere bi bile u sukobu sa našom formalnom obavezom kao člana Međunarodnog monetarnog fonda da se odredi zvaničan paritet za dolar. Međutim, Fond je našao način da pomiri propust Kanade da odredi paritet sa odredbama svog Statuta i da Kanadi da pristanak za plivajući kurs. Nema razloga da to isto ne uradi za SAD.

  7. Ostale nacije bi mogle da se odluče za veštačko fiksiranje njihovih valuta za dolar. To je njihova stvar i nema razloga da se protivimo sve dok nemamo obavezu da kupujemo ili prodajemo njihovu valutu po fiksnoj ceni. Oni će moći da svoju valutu fiksiraju prema našoj samo putem jedne ili više mera navedenih ranije – stvaranjem ili akumuliranjem rezervi, koordinisanjem njihove unutrašnje politike sa američkom politikom, jačanjem ili slabljenjem direktne kontrole nad trgovinom.

Uklanjanje američkih ograničenja trgovine

Sistem poput upravo skiciranog bi rešio problem platnog bilansa jednom za svagda. Ne bi mogao da nastane nikakav deficit koji bi od visokih vladinih zvaničnika zahtevao da mole strane države i centralne banke za pomoć, ili terao jednog američkog predsednika da se ponaša kao uspaničeni bankar koji želi da povrati poverenje u svoju banku, ili da prisili administraciju koja propoveda slobodnu trgovinu da nameće uvozna ograničenja, ili da žrtvuje važne nacionalne i lične interese trivijalnom pitanju imena valute kojom se plaća. Plaćanje je uvek bilo uravnoteženo, jer bi cena – devizni kurs – bila slobodna da stvara ravnotežu. Niko ne bi mogao da prodaje dolare ako ne nađe nekoga da ih kupi i obrnuto.

Sistem plivajućih kurseva bi nam stoga omogućio da se efikasno i direktno krećemo ka potpuno slobodnoj razmeni robe i usluga – ako ne bi bilo takvih namernih mešanja koja su opravdana na strogo političkim i vojnim osnovama; na primer, zabrana prodaje strateške robe komunističkim državama. Sve dok smo čvrsto posvećeni ludačkoj košulji fiksiranih kurseva, ne možemo definitivno da se krećemo prema slobodnoj trgovini. Mogućnost tarifa ili direktne kontrole mora da se zadrži kao sigurnosni ventil u nužnim slučajevima.

Sistem plivajućih kurseva ima usputnu prednost što otkriva varku najpopularnijeg argumenta protiv slobodne trgovine, argumenta da "niske" nadnice u drugoj zemlji ovde čine tarife skoro neophodnim radi zaštite "visoke" nadnice. Da li je 100 jena na sat japanskom radniku mnogo ili malo u poređenju sa 4 dolara na sat američkog radnika? Sve to zavisi od kursa. Šta određuje kurs? Nužnost stvaranja platnog balansa, tj. da iznos koji možemo da prodamo Japancima bude otprilike jednak iznosu koji oni prodaju nama.

Pretpostavimo, radi jednostavnosti, da su Japan i SAD dve jedine zemlje koje učestvuju u trgovini i da pri nekom kursu, recimo 1000 jena za dolar, Japanci jeftinije od SAD proizvode svaki artikal kojim trguju. Pri tom kursu Japanci bi mogli mnogo da nam prodaju, dok mi njima ne bismo mogli ništa. Pretpostavimo da im platimo papirnim dolarima. Šta bi japanski izvoznici radili sa dolarima? Ne mogu da ih pjedu, da ih obuku ili da žive u njima. Ako bi prosto bili voljni da ih zadrže, onda bi štampanje dolarskih novčanica bilo sjajna izvozna grana. Njena proizvodnja bi nam svima omogućila da od Japanaca skoro besplatno dobijamo sve dobre stvari u životu.

Ali, naravno, japanski izvoznici ne bi želeli da zadrže dolare. Oni bi želeli da ih prodaju za jen. Prema ranijoj pretpostavci ne postoji ništa što oni ne mogu da kupe za dolar koji vredi manje od 1000 jena, za koliko se dolara inače menja. Ovo isto važi za ostale Japance. Zašto bi se onda bilo koji vlasnik odrekao 1000 jena za dolar koji će kupiti manje robe od 1000 jena? Niko to ne bi učinio. Da bi japanski izvoznik zamenio svoje dolare za jene, on bi morao da ponudi da uzme manje jena – cena dolara prema jenu morala bi da bude manja nego 1000 ili jena prema dolaru više nego 1 milion. Ali za 500 jena za dolar japanska roba je dvaput skuplja Amerikancima nego pre; američka roba je upola jeftinija Japancima. Japanci više neće moći da sve artikle prodaju jeftinije američkim proizvođačima.

Gde će se zaustaviti cena jena prema dolaru? Na bilo kojem nivou koji je neophodan da obezbedi da svi izvoznici koji žele mogu da prodaju dolare koje dobiju za robu koju izvoze za Ameriku uvoznicima koji ih koriste da kupe robu u Americi. Slobodno govoreći, dolar će se zaustaviti na bilo kom nivou koji je potreban da bi vrednost američkog izvoza (u dolarima) bila jednaka vrednosti američkog uvoza (opet u dolarima). Slobodno, jer bi tačan iskaz morao da uzme u obzir kapitalne transakcije, poklone i tako dalje. Ali ovo ne menja centralno načelo.

Ova rasprava ništa ne kaže o životnom standardu japanskog ili američkog radnika. Oni su nevažni. Ako japanski radnik ima niži životni standard nego američki, to je zato što je prosečno manje produktivan nego američki, zbog obuke koju dobija, veličine kapitala i zemlje i tako dalje. Ako je američki radnik, recimo, prosečno četiri puta produktivniji nego japanski, čisto je rasipanje koristiti ga da proizvodi bilo koju robu u proizvodnji u kojoj je on manje nego četiri puta produktivniji. Bolje je proizvoditi onu robu gde je on produktivniji i prodati je za robu gde je on manje produktivan. Tarife ne pomažu japanskom radniku da podigne životni standard ili da se zaštiti visok standard američkog radnika. Upravo suprotno, one snižavaju japanski standard i onemogućavaju američkom standardu da bude visok koliko bi mogao da bude.

Kad bi trebalo da krenemo u slobodnu trgovinu, kako bismo to uradili? Metod koji smo pokušali da usvojimo jeste recipročno pregovaranje s drugim državama o smanjenju tarifa. Ovo mi izgleda kao pogrešan postupak. Na prvom mestu, on nameće spori ritam. Najbrže se kreće onaj ko ide sam. Drugo, taj postupak prihvata pogrešno gledište na osnovni problem. Izgleda onda kao da tarife pomažu zemljama koje ih nameću ali štete ostalima, kao da se odrčemo nečeg dobrog ako smanjimo tarifu, pa treba da dobijemo nešto zauzvrat u obliku smanjenja tarifa koje nameću druge zemlje. U stvarnosti je situacija potpuno drugačija. Naše tarife štete nama isto kao i ostalim zemljama. Koristilo bi nam da se oslobodimo naših tarifa čak i ako ostale zemlje to ne urade. Još bismo, naravno, više koristi imali ako bi i oni smanjili njihove tarife, ali naša korist ne zahteva da oni smanje svoje tarife. Egoistički interesi se poklapaju, a ne sukobljavaju.

Verujem da bi bilo daleko bolje za nas da se jednostrano krećemo ka slobodnoj trgovini, kao Britanija u XIX veku, kada je ukinula zakone o kukuruzu. Mi bismo se kao i oni tada suočili sa ogromnim povećanjem političke i ekonomske moći. Mi smo velika nacija i ne bi nam priličilo da zahtevamo recipročne koristi od Luksemburga, pre nego što smanjimo tarifu na luksemburške proizvode ili da iznebuha izbacimo hiljade kineskih izbeglica s posla nametanjem kvota na tekstil iz Hong Konga. Živimo našu sudbinu i odredimo naš tempo, a ne da preko volje služimo druge.

Govorio sam o tarifama radi jednostavnosti, ali kako je već naglašeno, netarifna ograničenja mogu sada da budu još ozbiljnija prepreka trgovini nego tarife. Trebalo bi da uklonimo i jedne i druge. Hitan, ali postepeni program bi bio da se donese zakon da se sve uvozne kvote ili druga kvantitativna ograničenja, bilo ona koja smo sami nametnuli ili ona koja smo "dobrovoljno" prihvatili od drugih zemalja, povećaju za 20% godišnje dok ne budu tako visoka da su irelevantna te da mogu da se ukinu, i da se sve tarife smanjuju za jednu desetinu svake godine od sadašnjeg nivoa, i tako deset godina.

Ima nekoliko mera koje bismo mogli da preduzmemo, a koje bi unapredile slobodu u zemlji i inostranstvu. Umesto davanja poklona stranim vladama na ime ekonomske pomoći - čime podupiremo socijalizam – i istovremenog nametanja ograničenja na proizvode koje oni uspeju da proizvedu – time ometamo slobodnu inicijativu – mogli bismo da kažemo ostatku sveta: Mi verujemo u slobodu i nameravamo da je praktikujemo. Niko vas ne može naterati da budete slobodni. To je vaša stvar. Ali možemo da ponudimo punu saradnju sa jednakim uslovima za sve. Naše tržište vam je otvoreno. Prodajte ovde ono što možete i želite. Koristite prihod da kupujete ono što želite. Na taj način saradnja između pojedinaca može da ima svetske razmere, a da ipak bude slobodna.